Iako rastrkani sirom sveta, Irci su cvrsto povezani zajednickim jezikom. Engleskim.

Irski jezik ne razume niko, pa ni sami Irci. Racuna se da ga u svakodnevnom zivotu ne koristi vise od dvadesetak hiljada ljudi, iako je na poslednjem popisu stanovnistva cak 350 hiljada Iraca prijavilo da “tecno” govori svoj jezik. Kad se uzme u obzir partizanski otpor koji mali Irci pruzaju obaveznom ucenju svog jezika u skoli i broj keceva i neopravdanih izostanaka, ovu cifra treba prihvatiti s velikom rezervom i malim osmehom.

Uprkos tome sto je irski zvanicno prvi jezik Republike i uprkos sizifovskim naporima drzavnih cinovnika da ga podignu iz mrtvih, ovaj jezik i dalje nestaje. Moze se cuti jos samo na drzavnom tv-programu Teilifis na Gaeilge (Televizija na irskom) i u selima i na ostrvima zapadne Irske, u enklavama poznatim pod zajednickim nazivom Gejltaht (Gaeltacht). Rec je o nekoj vrsti jezickih rezervata, gde se spasava ono sto se spasiti moze. To su slabo naseljeni, ali spektakularno lepi delovi pokrajina Golvej, Keri i Donegal, Konemara i Aranska ostrva, ciji stanovnici i dalje ribare, kopaju krompir i piju ginis na maternjem jeziku, a tokom leta primaju u svoje kuce na desetine hiljada tinejdzera iz drugih delova Irske.

Klinci u Gejltahtu uce irski u okviru drzavnog plana za reanimaciju jezika. I svi su zadovoljni – seljaci zato sto zarade lepe pare, a deca zato sto leto prevodu daleko od matoraca, gde rade sve ono sto ne smeju kod kuce. Uslov je medjutim da medjusobno ne pricaju engleski. Ali, ko bi to proverio, narocito kad padne mrak pa se izvuku ko zna gde.

Kako je moguce da u zemlji koja je jedan od vodecih svetskih proizvodjaca i distributera nacionalne mitomanije malo ko govori sopstveni jezik? Kao sto su Srbima za sve krivi Turci, tako su i Ircima krivi Englezi. Mada ima i onih koji kazu da su i sami Irci pomalo krivi, jer dok im je jezik bio zabranjen mnogi su ga ucili iz inata, a kada je drzava propisala obavezno ucenje u skolama, sve je krenulo nizbrdo. Jer se rec “obavezno” tesko uklapa u lokalni mentalitet.

Velika glad i mali jezik

Gde Englezi prodju, tu trava ne raste, kazu Irci, i kao primer navode da danas u Irskoj zivi manje od 10 procenata svih Iraca, a slicno je i sa preostalim Skotima i Velsanima u samoj Britaniji. Svi su oni potomci starih Kelta, koji su na ova ostrva stigli sa Kontinenta pre dva milenijuma, bezeci pred Rimljanima. Kelti su pre toga naseljavali veci deo Evrope, a postojbina im je bila na teritoriji danasnje Svajcarske.

Kelti su nekada imali zajednicki jezik, koji se kasnije podelio u dve grupe - gojdelsku (ukljucujcu irski i skotski) i britonsku (velski i bretonski). Skoti i Irci se i danas medjusobno razumeju (pogotovo preko flase viskija), ali im zato treba prevodilac kad idu u Vels ili Bretanju.

Anglosaksonci nisu bili previse fascinirani ovim nijansama, niti ih je mnogo zanimala lingvistika, pa su Kelte, zajedno s Normanima i Vikinzima - koji su se tu bili zatekli - potamanili sve zajedno i svakog ponaosob. U procesu su stradale ne samo keltske “kraljevine” (hiperbola kojom Irci oznacavaju svoje plemenske zajednice) vec i keltski obicaji, obelezja i jezik. Engleski je tokom vekova postao ne samo sluzbeni, vec i svakodnevni jezik u gradovima, medju zanatlijama i trgovcima. Obrazovanje je bilo iskljucivo na engleskom, kao i celokupna javna administracija.

Sredinom 19 veka u Irskoj je polovina stanovistva jos uvek pricala irski, ali to su bili samo siromasni seljaci, oni koji su ionako samo cutali i radili. Osnovna namirnica im je bila krompir, koji je sredinom veka napala krompirova zlatica. Par zetvi propalo je zaredom, sto se poklopilo sa rekordnim prinosima psenice, pa su protestantski zemljeposednici prodavali zito pod odlicnim uslovima u Engleskoj. Posto u to vreme nauka jos nije bila pronasla humanitarnu pomoc u Irskoj je doslo do strasne gladi. Milion ljudi je pomrlo od gladi i epidemija i jos milion je otislo u emigraciju, odnoseci sa sobom i svoj jezik.

Posle ove katastrofe, doslo je do radikalnog rasta antibritanskog raspolozenja. Pokret za nacionalno oslobodjenje i povratak irskoj kulturi – i jeziku – rastao je i jacao, zajedno s revolucionarnim, kulturnim i folklornim udruzenjima. Irski – ili keltski – preporod obelezio je kraj britanske dominacije i stvaranje nove nacionalne samosvesti. Kao sto je srpski kosovski mit formiran tek nakon poraza I srpskog ustanka, tako je i irska nacionalna mitologija napisana tek nakon Velike gladi.

Irsku kulturnu tradiciju afirmisali su nacionalno svesni pisci poput Jejtsa, a narodnjastvo je pocetkom XX veka postalo kulturni standard, i nesto kasnije, u nezavisnoj Irskoj, prakticno je imalo status zvanicne umetnosti, nesto slicno onome sto je socrealizam uzivao u Sovjetskom Savezu, na veliku sprdnju nacionalno nesvesnih ili, srpski receno, “izdajnickih” pisaca poput Dzejmsa Dzojsa.

Englezi su ipak bili dzentlmeni, pa su Ircima, kad su odlazili, ostavili svoj jezik na koriscenje. Irci su ga toliko usavrsili da su napisali neke od najboljih stranica knjizevnosti na engleskom jeziku. Za to su do sada dobili cetiri Nobelove nagrade, sto Irsku cini zemljom s najvecim brojem knjizevnih nobelovaca po glavi stanovnika. I to bez pomenutog Dzojsa.

Da se Vlasi ne sete

Lako je Srbima. Njihov jezik razumuju i stranci - Crnogorci, naprimer. Ircima je, da bi ih svet razumeo, za razliku od Srba, potreban prevodilac. Pogotovo od kada je irski postao jedan od zvanicnih jezika Evropske Unije.

Kad se nezavisna poslanica Marian Harkin obratila Evropskom parlamentu na cistom i tecnom irskom jeziku, parlamentarci su se kao po komandi dohvatili slusalica i ukljucili prevodjenje. Jedino njene kolege iz Irske nisu, jer ih je bilo sramota. Zato nisu razumeli ni rec od onoga sto je pricala, pa su posle krisom trazili engleski prevod.

Za irske prevodioce unapredjenje irskog u zvanican jezik Evrope bio je dogadjaj ravan otkricu zlatnog rudnika u dvoristu iza kuce. Ko zna obim evrokratske papirologije, zna i zasto – sve je to trebalo prevesti na Irski.

Ircima jedino ne treba prevodjenje na jezik kojim se danas govori u pojedinim balkanskim zemljama, a koji je u Srbiji poznat pod nazivom “srpski”. To je zato sto su srpski naucnici nedavno otkrili velike jezicke slicnosti izmedju Kelta i Srba. Prema jednom istrazivanju, Kelti (preciznije, Velsani) i Srbi imaju, navodno, “vise od sest stotina zajednickih reci”.

Nakon sto su osnovali Beograd (Singidun), pronasli Negotin (Neges Tin) i otkrili reku Moravu (Mor Ava), Kelti su - kaze ova studija - otisli u Crnu Goru. Tu su “ostavili za sobom niz jasnih jezickih tragova”. Takav je slucaj s mestima Risan (rhysfa, velski: tvrdjava) i Perast (pyr, gospodar i yst, okuka), sto zajedno cini “Gospodarevu okuku”, ma sta to znacilo. Ali to nije sve. Velsani su “dali ime Durmitoru” (od Duw, bog ), a Crnogorci su, valjda u znak zahvalnosti, poceli da oslovljavaju Velsane s “Vlasi”. Da se ovi drugi ne dosete.

Zanimljivo je medjutim da medju crnogorskim Keltima nisu bili samo Velsani, vec i Irci, pa odatle i naziv reke Bojana (po reci Boyne, severno od Dablina). Odgovor na pitanje otkud Irci i Velsani zajedno u Srbiji i Crnoj Gori vekovima pre nego sto su se formirali kao zasebni narodi i pre nego sto su uopste razvili svoje posebne jezike, ostaje, naravno, bez odgovora. Ali, ne treba biti cepidlaka.

Neki ljubitelji su cak otkrili i “tragove Kelta na Kosovu”. Tu su Kelti ostavili svoje “drevne zapise”, iz nekog razloga “zabelezne na srpskom”, a ne keltskom ili, ne daj boze, albanskom jeziku. I to 600 godina pre nego sto su Sloveni uopste stigli do Balkana. Ovo otkrice je tim znacajnije jer ni jedni ni drugi (a bogami ni treci) u to vreme nisu znali da citaju i pisu, jer naravno nisu ni imali pismo.

Sta Irci duguju Srbima

Nisu samo Kelti uticali na Srbe, vec i obratno. Sirom irske postoji veliki broj tipicno srpskih imena naseljenih mesta, planina i reka. Primenom metodologije koja se u nauci o jeziku zove “komparativna analogija”, u naucnoj fantastici “let the force be with me”, a u etnopsihologiji “neka bude sto biti ne moze”, nedavno je otkriveno da su grad Brej (irski: Bré, engleski: Bray, u Dablinskom zalivu) osnovali srpski, a ne normanski moreplovci. Turci medjutim ovo osporavaju, i tvrde da je “bre” stara turska rec koju su im Srbi ukrali i sad je koriste kao svoju. Kako bilo, Srbi su u Irskoj ostavili i nazive gradova Dulek (Duleek na proto-keltskom znaci “ima glavu ko dulek”), i, naravno, Blesington (Po narodnoj pesmi “Jao, majko, sto sam blesav”).

Pored Srba, Irsku su tokom istorije posecivali i Crnogorci. To dokazuje brdo Tara, legendarno sediste keltskih kraljeva. Srbi medjutim smatraju da naziv irske Tare ne potice od crnogorske reke, vec od istoimene srpske planine. Ali ni jedni ni drugi nemaju objasnjenje otkud ime “Tara” za reke i planine u jos tridesetak zemalja sveta, ukljucujuci i Etiopiju i Japan.

O srpskom uticaju na Kelte govore i tradicionalna srpska imena koja Irci i danas koriste. Ali, pogresno. Jer su, onako pijani, sve pobrkali, pa je kod njih Dara (Darragh) musko ime, a Nikola (Nioclás) zensko.

Pretpostavlja se da su prvi Srbi koji su dosli ovamo da uce Irce keltski bili iz okoline Nisa, a dokaz za to je cinjenica da irski jezik ima samo dva padeza.

Kako bilo, teorije o bliskosti Kelta i pojedinih balkanskih naroda veoma su privlacne i popularne. Slicno Srbima i Crnogorcima, i Hrvati polazu pravo na keltsko nasledje. Sve to naravno pripada domenu fantastike, ali sta da se radi, takva je bila i istorija ovih naroda.

Ustalom, posle otkrica egipatskih piramida u Bosni, sve je moguce.

Dejan Novacic